Ak me nešće oće zvat na večeru
Blog
srijeda, travanj 22, 2015
Hodao sam Jurišićevom, prazno gledajući u izloge. U slušalicama se vrtila neka opuštajuća muzika. Opet sam se posvađao sa ženom i trebalo mi je malo mira, iako ona to naziva bijegom od problema. Jednostavno ne volim kad se netko otresa na mene. Kad sam u ovom stanju, na pola puta između ludila i zena, gledam kroz ljude. Inače volim gledat ruke, hod,lica i oči prolaznika i slagati njihove životne priče, tako da sam «susreo» već tisuće akrobata, ljubitelja kiselih krastavaca i pocinčanog posuđa. No kad moram pronaći unutarnji mir, ne gledam ljude. Opterećuju me životne priče ispisane vremenom na njihovim licima. Prolazio sam pored izloga sa šlapama. Iz nekog razloga on me uvijek odobrovolji. «Tko kupuje ovakva sranja?» pomislio sam. Prije nego što sam dao odgovor, kroz muziku sam čuo ženski glas: - Mirko? Okrenuo sam se. Predamnom je stajala Melita. Za ruku je držala muškarca mojih godina, iako je izgledao starije. Mislim da je pušač. Otud vjerojatno i stariji izgled. Uz to, izgledao je i dosta zapušteno. - Melita? Jesi to stvarno ti? – upitao sam. Kimnula je glavom – Ali kako je to moguće? Izgledaš jednako kao kad smo se zadnji put vidjeli! – nastavio sam, a ona se samo osmjehnula. Ah taj osmjeh... Melita je bila, ne čekaj. Melita je žena koja drži posebno mjesto u mom srcu. Upoznali smo se na proslavi Božića. Ona je pjevala s bendom, a ja sam došao s nekoliko prijatelja popiti koju. Primjetio sam ju odmah čim sam ušao. Brineta, kestenjasto smeđeg pogleda, predivnog tijela i odličnog glasa, no nije to ono što sam primjetio. Loše je pjevala, bar je tako djelovalo kad smo došli. Poslije je bila odlična. U pauzi je došla i pozdravila Matka. Znali su se otprije. Izmjenila je s njim nekoliko riječi i prišla mi: - Imaš vatre? – upitala je. - Nemam, al za tebe ću pronaći – posudio sam upaljač, zapalio joj pljugu i vratio ga. Zadržala je pogled dulje nego što to djevojke inače rade pa sam odlučio započeti razgovor. Nakon nekog vremena shvatiš da kad je djevojka zainteresirana, prolaze i najgluplji uleti: - Znaš li ti tko sam ja? – upitao sam. - Znam. Mirko – njen odgovor me zbunio. Ona je trebala reći da ne zna, a ja sam trebao reći da sam Sv. Nikola i da mi se jako sviđaju njene čizmice. No ona je nekako znala. - Otkud znaš? - Čula sam kad te prijatelj zvao! Iz Senja je. Upravo završava magisterij iz psiholočkih poremećaja djece. Obzirom da o tome malo znam razgovor je zapeo na filmovima i Kurosawi. Tko je koji film pogledao više puta i koji film je najbolji (op.a. Yojimbo)?! S filmova prešli smo na muziku i njeno pjevanje: - Se to meni učinilo il si malo fulala onu stvar? – vidio sam da se namrštila pa sam se brzo ispravio – Al ne brini, bilo je slatko i dobro si se izvukla. U međuvremenu je počeo svirati drugi bend, a naš razgovor se protegao dugo u noć. U jednom trenutku počeli smo plesati. Naša tijela spontano su se privila jedno uz drugo i pao je prvi poljubac. Prvi od mnogih. - Ovdje se uskoro zatvara, hoćemo do mene? – pitala je. Inače nisam ljubitelj odnosa na jednu noć, al ovaj odnos bio je prirodan i vapio je za nastavkom. Otišli smo do nje i proveli noć zajedno. Nije bilo seksa. Iako o tome nismo pričali, oboje smo osjećali da je bolje tako. Zaspali smo zajedno sklupčani na krevetu. Probudio sam se ujutro dok je ona još spavala. Okrenuo sam se i pogledom mjerio sobu. Na polici lijevo od kreveta stajali su CDi. Polako sam se ustao i počeo čitati naslove. Dok se istovremeno okretala u krevetu, upitao sam: - Tko ti je slagao CDe? - Ja – odgovorila je jedva otvorivši usta. Na gornjoj polici nizom su se redali Morrison Hotel, The Wall, Hair. Na drugoj polici Marvin Gaye, Stevie Wonder, George Benson. Imala je policu s George Michaelom! – Nemoguće! – uzviknuo sam. - Molim? – upitala je zbunjeno dok je sjedala na rub kreveta. - Imaš identičan raspored CDova kao i ja! – odvratio sam – Osim! Stavila si Simply Red ispred Jamiroquaia. Simply red ide iza Jamiroquaia. Uz smijeh smo se započeli raspravljati o rasporedu CDova što je ubrzo završilo valjanjem po krevetu. Nekako smo završili pod poplunom. Samo smo se gledali. Priznala mi je da kad je bila mala, poplun je bio njeno sretno mjesto. Tu joj nitko ništa ne može. - Znaš, to i dalje može biti tvoje sretno mjesto. Naše sretno mjesto. Samo se osmjehnula. Nama nisu trebale riječi. Osmjesi su bili dovoljni. Prije odlaska priznala mi je da je krivo zapjevala kad je mene ugledala, gurnula mi je svoj broj mobitela u ruku i izbacila me van. Uskoro joj dolaze starci sa sinom. Bili su za vikend na moru. Naš odnos slijedećih je tjedana išao je od vrhunskog do fantastičnog. Kada smo pričali mogli smo bez problema jedno drugom završavati rečenice. No više smo si govorili kada nismo pričali. I sve bi bilo savršeno da ja nisam već prihvatio novi posao u Munchenu. Tada, kao mladom inžinjeru to je ponuda koja se ne odbija. Naravno ponuda je došla prije Melite i ja sam je objeručke prihvatio. Sada, to se činilo kao velika greška, no izlaza nije bilo. Posla u Zagrebu nije bilo. Pokušao sam ju što direktno, što suptilno, nagovoriti da pođe sa mnom. Odbila je. Ovdje joj je sin. Roditelji. A ja? Ja sam bio uporan. I tvrdoglav i pomislio sam da ako odem, ona će doći za mnom. Nije. I danas žalim za tim. Ne toliko zbog odlaska, nego zbog propuštene šanse. Žalim što si nismo dali vremena upoznati se. Voljeti se i zavoljeti preko granica koje nam život nameće. Jer tek tada, kad dubinski i istinski voliš spreman si podnijeti žrtvu, a ne ju tražiti. I sad stoji predamnom. Lijepa kao i nekad. Pogleda koji smiruje. No to više nije ona ista Melita. Ova Melita sad voli drugog. Vjerojatno ima i drugačije složenu policu s CDima. Pozdravili smo se brzo i nastavili svojim putem. U meni je na trenutak kriknulo nešto što je godinama ležalo zakopano duboko u mom srcu. Na trenutak sam je opet volio kao da je sve bilo jučer.
feelgood @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 26, 2014
Često čujemo, osobito od žena, da muškarci ponekad razmišljaju donjom umjesto gornjom glavom. Sve do nedavno smatrao sam to običnom glupošću. Istina je da muškarcci znaju biti nelogični (ali i predvidljivi), no nije da su žene oličenje logike. Na jednoj svadbi jedna, ne toliko privlačna, pripadnica nježnijeg spola odvela me na WC. Da skratim priču citirat ću Borisa Beckera – "It was a brilliant blowjob!". Kad je čula koje sam struke i čime se bavim, rekla mi je:
- Muškarcu za kojeg se udam, ovo ću raditi svaki dan!
Nešto je umjesto mene počelo razmišljati o toj mogućnosti. Nešto je stvarno počelo razmišljati na koji način tu ponudu ubaciti u zavjet pred oltarom. "Ja, I., uzimam tebe, Mirka, za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga. " - ovo jednostavno nije više dovoljno. Pa ne želim da me jednog dana izbace iz bolnice zato što nemam napismeno zavjet koji mi je žena dala pred oltarom. Kakve veze ima što je ona u komi?

feelgood @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 16, 2014
U Parisu sam prvi put bio prije 20 godina i tada nitko nije pričao engleski. Bar ne javno. Uštogljeni konbarčići puhali bi si u brk pri samoj pomisli da se govori nešto drugo osim francuskog. Na nesreću francuza, naišli su na dva balkanca koji ne odustaju dok ne dobiju što žele, osobito kad im se neko preserava i postavlja s visoka. Mjesto događaja – običan dućan, radnja – kupovina cigareta. S filterom.
- Gitanes – prozborismo svjesni da bi bilo koja druga riječ zakomplicirala pokušaj robno-nofčane razmijene.
On  se ni ne okreće, nego napamet rukom dohvaća kutija Gitanes cigareta. Bez filtera. Pogledamo se i obratimo prodavaču.
- No, no. With filter – odgovorimo prodavaču.
- Bla bla bla bla bla bla bla – odgovori prodavač na tečnom francuskom.
- We don't speak French. We want Gitanes with filter.
- Bla lalablabla bla bla blaaa? - nastavlja u revijskom tonu.
- Aaaah, FILTER! - odgovorimo prodavaču pokušavajući pantomimom pokazat na kaj mislimo. Kak ne kužiš pantomimu? Pa to ste vi francuzi zmislili. To k'o da šipac ne kuži burek ili "jednu vaniljiju  i jednu ćitronu"!
- Blaaaaa blaaaaaa blablabla blaaaaaaa – uporno nam na francuskom odgovara gad za pultom. Iza nas je sada u ovom trenutku već 10ak ljudi. Prodavač nas se želi riješiti, ali mi se ne damo. Ne mrdamo dok nam šupak ne da cigarete s filterom.
- No France! Filtehr – pokušavamo da riječ zvuči što francuskije.
- Blablablablaaaavlavlabalabamalavaalala!!! - odgovara prodavač već nadrkano.
- Bla bla blahtel bla – dobaci mu žena koja već neko vrijeme nervozno stoji u redu.
Dok prodavač, opet negledajući, s police grabi cigarete s filterom, mi započinjemo raspravu jesmo li mi upravo čuli riječ filter. Bijesni zbog ovog iskustva izlazimo van i smirujemo se pljugom.

20 godina kasnije

Moj gnjev prema francuskim šupcima i dalje tinja.  Svjetsko 98' i rukomet su samo pridonijeli PTSPu s kojim živim već 20 godina. Danas u Parizu većina ljudi govori engleski, bar dovoljno za osnovno sporazumijevanje, no ja i dalje imam želju za osvetom. Moraju platit! Još osjećam gorčinu one pljuge u ustima. Želim osvetu za francuski snobizam. I tad mi je sinulo. "Znam!  Njemački snobizam" – prozborio sam sam sebi u bradu. Njemci su u oba svijetska rata  jurišali na francuziće  i koliko god to oni skrivali, sigurno, negdje duboko u sebi, još gaje ta sjećanja. Jednostavno hodam hotelom i na njemačkom odgovaram na engleski kojim me, s gnušanjem, obasipa osoblje:
- Good morning – pozdravlja sobarica.
- Gutten morgen – odgovaram i pri tom je gledam s visoka s izrazom lica koji govori – Zašto mi se ne obraćaš na njemačkom?
- Would you like something to drink? Coffee? Tea? - upita konobar u restoranu.
Prvo malo zastanem. Glumim da ne razumijem. Pitam se zašto mi se obraća tim čudnim jezikom. Naposlijetku odgovaram - Ja. Ein Kaffee mit Milch bitte.

I tako prođu dani. Sjediš u taxiu i voziš se prema aerodromu. Taxistu nema smisla zajebavat jer on ionak govori tam nekim svojim pigeon-francuskim. Čovjek se potrudio i naučio tih 28 riječi engleskog i 56 francuskog koje mu omogućuju da prehrani svoju obitelj u Bukureštu.
Sjedam u avion i odlazim za Frankfurt. Na aerodromu ulazim u WC koji je krcat. Imam torbu s laptopom. Teška je i moram nekud s njom. Kabine su zauzete. Okupirali ih seronje. Stavljam torbu uz zid i odlazim do pišaonika. Dok uriniram pomalo gledam torbu, no sada pored mene dolazi čovjek. On ne vidi torbu s laptopom, vidi mene kako gledam njega. Dok urinira. Pogledi nam se susreću. Shvaćam grešku koju sam upravo učinio. Okrećem pogled. S moje lijeve strane je aparat – kondomi, vibrirajući prstenovi, navlake od kojih ti pimpek zgleda ko buzdovan i umjetne vagine. Cijena? 4 eura. U mozgu se sukobljavaju dvije strane moje ličnosti:
- Kaj će ti plastična vagina na aerodromu?
- E, al 4 eura, buraz!



Izlazim iz veceja i razmišljam o tome da je vrijeme da si nađem nekog. Znaš ono, godine idu, ti putuješ od aerodroma do aerodroma. Čak i kad se dočepaš doma, on je prazan, mračan i hladan. Potrebno je par dana da mu opet uneseš malo topline, malo života. A onda opet na slijedeći put.I tako dok ja razmišljam pažnju mi privuče nešto sjajno. Frankfurtski aerodrom poziva posjetitelje da kupuju i sudjeluju u nagradnoj igri. Nagrada je novi McLaren MP4-12C. Wow! I tada mi sine pitanje – da li bi radije odabrao sat vremena vožnje u McLarenu MP4-12C (il neka druga super-kola po vlastitoj želji), al ono otvorena cesta, nema ograničenja, gas do daske ili bi radije proveo sat vremena s najboljim komadom na svijetu. Svako nek si odabere svog komada. Evo ja ću sebi odabrat Christinu Henrickson. Dakle super luda vožnja u autu iz snova ili super komad iz snova? Odgovor je jednostavan – auto. Zašto? Pa zato što svaki put kad bi sjeo u auto, imao bih onu sekundu za sebe u kojoj bi zažmirio i sjetio se one sjajne vožnje, auta koji je kao po tračnicama prolazio zavoje i uzbuđenja koje je to izazivalo. Mogao bih o tome slobodno pričati dok vozim bilo koji drugi auto. Dok sam s drugom u krevetu, ne bih joj mogao prepričavati iskustvo s Christinom Henrickson. A i dok vozim auto mogu slušat Ninu Badrić. Žene mi to ne daju!



feelgood @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, studeni 26, 2013
Kad čovjek leti 30ak puta godišnje, zar je tak puno očekivat da sjednem pored neke zgodne cure. OK, desilo se jednom ove godine, al zašto samo jednom. Mala je bila bomba, al nećemo sad prizivat prezgodne duhove prošlosti. Vratimo se današnjem letu.
Putujemo kolegica i ja, ona red 8, ja red 7. Ulazimo u avion usput pričajući o nemam pojma čemu. Pregledavao sam posljednje postove na Fejsu i istovremeno ispuštao poluartikulirane „Aha“, „Da“, „Naravno“, „Ma razumijem“, glumeći da znam o čemu pričamo. Taman kad sam htio ući u avion iz veceja je izašlo neka plava mala, čista 10-ka. Razmjenili smo osmijehe, pustio sam je da prođe i pokušavao glumiti da ju ne vidim. Otprilike kao kad susjed kupi novu mečku i bolje da ju ne gledaš, jer ćeš od zavisti dobiti želju da ju ogrebeš ključem. Dok kod grebanja auta još možeš proć nekažnjeno, ako te susjed ne vidi, kod grebanja žena to i nije slučaj. A i na auto je lako stavit novi lak. Žena može jedino stavit šminku. Hmm, jel bi to mogo bit razlog što se nege zgodne žene puno šminkaju?
Nebitno. Uglavnom ta mala sjedne u 8. red. A pored mene? Rambo. Militärische frau, eine geschenke von Deutsche Armee. Dok je hrkala nijemo sam promatrao prozorsko okno kako podrhtava u ritmu vibracija njenih nozdrva. Nakon kaj sam se pomiril s činjenim da se zgodne neznanke u avionu dešavaju samo na filmu (dobro, nemojte me podjsećat na onaj jedan put; jedna Vlasta ne čini proljeće), s velikim sam išćekivanjem dočekao ručak. Bar sam mislio da dobijamo ručak. Dobio sam papirnatu vrećicu oslikanu cvijetovima lavande. U prvi mah pomislio sam da nam je to poklon od naše vrle Kroacije eirlajns. Znate ono govno od lavande što rastjeruje moljce, uroke i lošu karmu/kramu iz ormara. Kad ono ručak. Otvorim ja vrećicu, a unutra neko govno od maslina i 6 štapića. Količina hrane koja u restoranu prolazi pod „zanimacija“ i koja se ne naplaćuje.
Potiskujem bijes, opet. Nekako izguravam ostatak puta razgovarajući s kolegicom. Kako se avion počeo spuštati, shvaćam da mi se zaštopalo desno uho.Osjećam dolazak boli.  Kao trudnica koja čeka slijedeći trud, sjedim na stolici i snažno hvatam naslone za ruke. Dok sažaljevam samog sebe, primjećujem nešto sjajno pod svojim nogama. Sagibam se i s poda podižem srebrnu cipelicu dugačku 2 cm. „Majku ti tvoju, od svih pepeljuga baš mene dopala liliputanka“. Dok mi kolegica čestita na pronalasku i savjetuje da zadržim cipelicu, jer ispred mene sjede frajeri i zicher je to ispalo nekom na prošlom letu pa bu si to stjuardesa ionak sebi zadržala, ja razmišljam o uhu. Dižem se i odlazim do stjuardesa koje su već bile vezane. Trampim cipelicu za kapi za nos, otvaram uho i preživljavam slijetanje.
Dok se krećem aerodromom izbjegavam gledat onu malu. Nekako se dočepavamo prtljage i izlazimo van. Čeka nas vozač. Skupio nas je ukupno 4, svako po 2 torbe. Nakon što je ekipa 15 minuta pokušavala ugurat 8 torbi u gepek, ludim i izlazim van.
- Jest e vi ikad igrali tetris, nabijem vas?!
Čupam sve torbe van i u 16,7 sekundi uspijevam dobit konfiguraciju koja omogučuje transport 4 osobe, 8 torbi i zatvoreni gepek do odredišta. Slijedeća destinacija M25, najduža obilaznica na svijetu, ona londonska. Kak uspiju imat gužvu na autoputu od 5 traka? Vožnja od nemalih sat vremena prelazi u agoniju od prek sat i pol. Dok se vozimo engleskim selima kolegica dobacuje:
- Kak ja volim ovaj engleski country side.
- Zakaj?
- Pa to zelenilo, nigdje nikog, prirodne ljepote.
- Jesi ti bila u Lici?
- Ma nije to isto!
- A po čem se to razlikuje?
- Pa za ovo trebaš imat brdo para
- Al si opet usred ničeg! Ajd ti u Zagrebu kupi kuću u okolici Vrbovca pa si ju ovak uredi pa će ti svi komentirat kak si usred ničeg. U Zagrebu ti u Maksimiru vele „Uf, kolko teb' treba do Trga!“. Kažem ti ja Lika. A tek janj'tna.
I tako dok mi put kratimo razgovorom dolazimo do hotela. Izvana je mrkli mrak. Ne znam jesmo li u šupi il u nekom hotelu od 5 zvjezdica. Nakon par sastanaka odveli me u sobu. I tako dok punim masažnu kadu vodom, trčim sobom koja je veličine mog stana i razmišljam bi li radije bio u šupi s onom malom iz aviona, ili sada ovdje sam. Hm...

feelgood @ 01:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 12, 2013
Kako se vremena mijenjaju? Evo kolegica upisala malog u školu i ponudili joj razne vannastavne aktivnosti, sve neke društvene pizdarije – gluma, drama, likovne radionice, film, citiranje i slično. Kad sam ja bio mali, vannastavne aktivnosti uključivale su šetnju do kuće, hračkanje, igra školice il gumi-gumija, a „odlikaši“ su krali piroške u lokalnoj Slaviji (danas Diona).
I zapeo ti meni za uho taj film. Šta ćeš djete učit? Kak se snima? Dat ćeš mu onu kameru od 60 kila, pa kad ju stavi na rame ima da opandrkne, a još mu ni dlake na jajcima nisu počele rast. Il ćeš ga učit da piše scenarije? U prvom razredu osnovne? Pa valjda prvo treba naučit pisat slovo A i pročitat bar tri knjige, a ne odma scenarij. Samo mi treba klinjo koji će mi solit pamet za vrijeme dodijele Oscara:
–Tata, a znaš ti koja je razlika između originalnog i adaptiranog scenarija?
-A znaš ti koja je razlika između lijevog i desnog uha? Nema je. Kad te potegnem oba jednako bole!

Uveo bi ja njima vannastavnu aktivnost Film – podskupina kaskaderi. Sat prvi, lekcija broj 1 - Skakanje s visine na kartonske kutije. Al nemereš odma dijete sa zgrade bacit. Prelagana su. Zapuše južina i odleti dijete na parkirana kola pa poslije na sudu moraš svaljivat krivnju na vozača jer nije prilagodio brzinu. Prvi sat djeca skaču sa stola na kutije, no kako smo smanjili visinu smanjit ćemo i kutije. Uzmemo recimo prazne kutije nekog lijeka protiv bolova, recimo Brufena, fino ih posložimo u jedan sloj na pod i djeca skaču jedan po jedan.
-Učiteljice, a zašto baš kutije Brufena?
-Ajde ti prvo skoči pa onda više nećeš pitat glupa pitanja. Tako, samo se ispruži ravno na pleća. A onda ćemo te odnijet u onu sobicu, gdje smo odnijeli one koji su prethodno skakali. Tamo snimamo ratni film. Ti ćeš bit ranjenik broj 8.

feelgood @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 11, 2013
Svi se vole smijat, no svakodnevni život nam često ne daje razloga za smijeh. Srećom postoje osobe koje u svemu mogu pronaći nešto čemu se mogu nasmijati. Moj mozak konstantno izokreće stvarnost i stavlja smješak na moje lice:
Ispala mi kosa – bar nemam lošu frizuru.
Udebljam se – debele ljude je teže otet.
No postavlja se pitanje šta kad imaš premali pimpek. Može li se i tad realnost okrenut na ružičastu stranu? Da vidiš smijeha kad vlasnik mrcine od 12 cm pita curu – Reci kad ti je dosta! Ili si recimo na ruku, najmanjim fontom, istetoviraš riječ „Sladak“ i kad te netko pita „Kaj ti je to?“ veliš – Tu sam tetovažu htio stavit na pimpek, al nije stala, a obzirom da sam već platio...
Btw. ekipa koja si stavlja tetovažu na spolovilo, to radi dok im je dignut il spušten? Vjerojatno spušten jer ne znam kak ga uz tu količinu boli održat postojanim. No u tom slučaju jedina tetovaža koja ima smisla, je crtež pimpeka – dickception.
Problem s takvim pristupom svijetu je kaj hodaš okolo i smješkaš se, a mnogima to smeta. Misle da se njima smijieš:
-    Kae, kaj me tak gledaš?
-    Zgodan si mi. Htio bi te karat!
No meni puca kifla. I dalje sa smješkom na licu koračam svijetom. Evo upravo sam naišao na članak „Škole na otocima i u selima dobile 700 tableta“ i reko – Konačno je država skužila da se ne isplati borit s drogom na otocima, već su klince odlučili podučit šta valja i s čim treba krenut. Al 700 tableta će klinci zdrobit za dan-dva...

feelgood @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 5, 2013
Jutros sam se probudio s riječima Martina Luther King Konga na ustima – „Ja imam san...“. I to kakav san. Znate li kaj je Punta Križa? To je ona swingerska plažica pored Rovinja, na kojoj se, navodno, svi ševe ko ludi. E pa ja sam sanjo da Zagreb ima svoju Punta Križu. Gdje? Na Šalati. U biti, ne radi se baš o plaži, nego više o bazenu kojeg okružuje kameno polje oblika amfiteatra sa puno kamenih ploča na kojima ljudi stavljaju svoje ručnike i „druže se“. Doba godine? Zima. Pao je snijeg, al to ekipu uopće ne smeta. I dalje rasprostiru ručnike i „druže se“. Bazen? Zaleđen, al to ekipu ne jebe ni pol posto. Krampom razbijaju led na površini i „druže se“.
Ja dolazim, po prvi put, na zagrebačku Punta Križu da vidim kaj to je. Znam da sam došao s prijateljima. Kojima? Nemam pojma. Al znam da njima nije prvi put. Opušteniji su od mene. Gledam dolje u bazenu kako se neki „druže“, kao i ovi tu par ručnika od nas. Svi sjedamo na svoje ručnike i glumimo da smo nezainteresirani. Mislim, ja i jesam nezainteresiran, jer su ovoj do nas sve otvore već začepili, a dolje u vodu ne idem. Odjednom do nas ručnik rasprostire Severina. Jebo me pas, ako se sad nisam šlogiro. Vidio sam joj tijelo prije par godina na plaži i znam da je vrhunska riba.
-    Nemoj gledat, majke ti! – mislim u sebi – Prvo, dići će ti se. Drugo, počet će slinit. Treće, zaslinit ćeš si kurac, a onda bi i rođena mater, u mrtvačnici, glumila da te ne pozna.
Jebi ga, mogu ja sebi govorit šta oću, al oči rade šta oći žele. No, gleda i ona mene. Brzo odvraćam pogled i lagano se okrećem od nje. U to mi prilazi jedan od poznatih i objašnjava kako stvario ovdje funkcioniraju. Kad ti se netko svidi, dođeš do te osobe i kaže – Jel bi me htio/htjela. Ako pristane, osoba koja je pristala odlučuje dokle se ide.
-Sjajno! – pomislih i nesvijesno se okrenem prema Severini. Opet gleda u mene, no sad i ja gledam u nju. Istovremeno jedan prijatelj iz djetinjstva, pravi geek, prvu ženu koju je u životu zbario je i oženio. On prilazi Severini i obraća joj se:
- Jel bi me htjela? – upita ju.
-Bi! – odgovara ona kratko.
- Kurvetina! – pomislim ja. Al opet istovremeno mi postaje svejedno. Ja sam ionako papak. Ne bi nikad smogo muda uletit Severini. Razmišljam o tome da se odem okupat. Misli mi prekida ruka na ramenu. Okrećem se i shvaćam da je ruka Severinina.
- Jel bi htio sa mnom? – upita ona mene.
- Jok ti ćeš! – pomislih, no nikako da mi riječi izađu iz usta.
- Naravno – izustih jedva. Zgrabimo se i počinjemo plesati. S frendom se samo mazila. Nije ju zainteresirao za išta drugo.
-Dok kud želiš da idemo? – upita ona dalje.
- Do kraja – odgovaram bez imalo ustručavanja i mislim si pri tom - Nije dobio onaj koji nije pitao!
- U redu, al idemo do mene. Ako se spanđamo ovdje, sutra će to bit u svim novinama.
- Ok, al trebam se prvo okupat – odgovorim joj. Kako su riječi napustile moja usta pomislih – Koje jebeno kupanje? Jel smrdiš? Ne jako. E pa šta će ti kupanje u ledenoj vodi?
Ništa. Šta je tu je. Ona sjeda preko puta bazena. Ja se polako skidam. Prije toga sam krampom razbio led. Ostao sam samo u gaćicama. Prije nego što sam skinuo gaćice, shvatim da mi se pimpek od hladnoće tolko stiso da zgleda ko kratkovrata kornjača. K vragu. Ako sad skinem gaće pobjeć će bez obzira. Nekaj ovak malo se nit ne vidi s druge strane bazena. Mislit će da sam curica! Gurnem ja ruku u gaće i počnem ga lagano nabrundavat. Toplina ruku i uvježbani pokreti vratili su ga u život. Vrijeme je za kupanje.
-Ali voda je ledena! – prođe mi kroz glavu. Gurnem palac lijeve noge u vodu. Instant gubitak svih osjetila. Ako uđem u ovo gotovo je. Nikad se neće vratiti na punu veličinu. Ona me gleda. Čeka. A ja se budim, budim iz ovog sna. Zbunjen sam podijeljenim emocijama. Drago mi je kaj polugol usred zime, pred zaleđenim bazenom, nemam dilemu o utjecaju hladnoće na veličinu mog penisa. Al s druge strane, Severina. Šmrc!

feelgood @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 14, 2013
O Bože. Kakva noć. Prvo što mi je palo na pamet bilo je „I need to shit, a shower and Shish kebab. What the fuck is Shish kebab?“. Nebitno. Ovdje sam već tjedan dana. Nije ni čudno da počinjem razmišljati na engleskom. Ustajem se iz kreveta. Okrećem se po sobi. Smrad me podsjeća na odvratni plavi tapison na podu. Odlazim do zajedničke kupaonice. Obavljam Š pa Š. Osvježen vraćam se u sobu. Smrad tapisona ostavlja me slijepim na 10ak sekundi. Moram nešto pojesti. Uzimam kupon za doručak i odlazim do kantine. Dok stojim u redu sa 380 drugih ljudi  razmišljam o sudaru svijetova – još jučer bio sam u luksuznom hotelu, sjedio sam na terasi dok mi je konobar donosio tost, pečena jaja, slaninu i svježe cijeđenu naranču. Omiljenu stvar, koju sam volio čuti, bila je „Would you like some coffee or tea, Sir?“.  Sada mi ostarija konobarica u tanjur baca nešto što bi trebala bit jaja. Uzimam i nešto slanine i tosta i sjedam pored neke azijatkinje. Šutke bacam hranu u sebe. Odjednom mi se obrača:
- Excuse me, I am writing my disertation. Would you mind filling up a questionnaire for me?
- Aaa, sure. But I am not from here.
- It doesn't matter.
- What is it about?
- Advertising on internet.
- Oh, I use AdBlock.
Na njenom licu vidlo se razočaranje. "Now you know what Cockblock does to us?!" - pomislio sam i osmjehnuo se. Digla se i otišla. Ja sam, u miru, nastavio trpati hranu u sebe. Vratio sam se u sobu. Prije ulaska duboko sam udahnuo, zgrabio stvari i iskočio van. Idem do grada. Prvo lagana šetnja do Muzeja igračaka - jedno jako slatko mjesto s mnoštvom igračaka od kojih neke sežu do 2000 pr.Kr.
Slijedeće odredište - Wang Kei, sjajan kineski restoran. Dok sam se probijao kroz gomilu, dopisivao sam se s prijateljicom s kojom sam imao dogovor za cugu. U gužvi je. Ne zna hoće li stići. No još je rano, dan je dug. Nakon ručka (juha i ogromna porcija patke s pečenom rižom koji dođu manje neg u ZGu) odlučim otići do Natural History muzeja. U podzemnoj novi rat svijetova – ukrajinska mlada i drakulina djevojka. Ukrajinska mlada bila je prekrasna djevojka, duge crne kose. Na nogama je nosila čizme, imala je kratki minjak. Sise su joj se pristojno isticale, no ono što je odskakalo bio je vijenac od ruža koji je imala na glavi. Pored nje drakulina mladenka – blijeda, obilato izpirsana, obilato istetovirana djevojka, duge crne kose, bujnih prsa koje su ispadale iz dekoltea. Na sebi je imala tirkizno plavu haljinu, u stilu 50ih godina, koja je dosezala do koljena. Na nogama cipele s uzorkom leoparda. Dok sam ih gledao, po glavi mi se vrtio pojam – Rat svjetova. Misli su mi odlutale. Razmišljao sam o Tom Cruiseu koji snima nastavak filma na temu ove dvije djevojke. Počinjem se smijati i tada shvaćam. Pol vlaka gleda u mene kako buljim u ove dvije i otvoreno se smijem. Neugodnjak. Pogled mi bježi u pod. Automatski pokušavam izgledati opušteno. Prebacujem težinu na jednu nogu i naslanjam se na štangu pored sebe. Novi blam. Štange nema. Naslonio sam se na glavu čovjeka koji je sjedio pored mene. Kolo sreće se okreće. Sada pola vlaka bulji u mene i smije se. Moja stanica. Ionako bih morao izaći.
Pred muzejom me dočekuje šator – izložba leptira. Ajde i to da vidimo. Plaćam 40ak kuna i ulazim u šator. Unutra je prava sauna. Jedno 5°C više od horora koji me mučio vani. Al ne samo to (ako nazovete odmah), dobijete i 128%-tnu vlažnost zraka. Nemrem disat, vrti mi se. Premamuran sam. Odjednom se osvrnem oko sebe i shvatim da sam okružen šarenim cvijećem i stotinama leptira svih boja. Wooow. Da toče pivo ne bih ni izlazio odavdije. Tri minute kasnije i na meni ima toliko kapljica znoja da izgledam ko da ima ljuske – mama mi je imala ludu noć s čovječjom ribicom. Prevruće je. I baš kad sam poželio izaći na mene su počeli slijetati leptiri. Iz nekog razloga paše im moj znoj. Vjerojatno zbog one silne pive od noćas. Čekam minutu, dvije, pet. Ne mogu više. Sad mi već idu naživce. Osjećam kako gorim. Pada mi na pamet da se bacim na pod i otkotrljam. Nekontrolirano se trzam. Uspješno otresam većinu leptira, no jedan plavi šupak se ne da. Primijo se moje noge i ne mrda. Hm, hoće li primjetit jednog leptira manje. Uvijek mogu reć da sam mislio da je komarac. Odjednom se klinci skupljaju oko mog leptira i dive mu se. Nerviraju me. Dođe mi da skinem gaće i velim – "Do you wanna see a caterpillar?"
Uzimam leptira i prebacim ga klincu na glavu. Velim mu da ne mrda. Mali je ukočen ko voštana figura. Izlazim van. Povjetarac me hladi i vraća mi nadu u današnji dan. Slijedećih par sati proveo sam u muzeju. Uvijek me nanovo iznenadi, no nakon tri sata hoda, umor je dosegao neplanirane razmjere. Ako planiram večeras izaći van, možda bih trebao do hotela malo se odmoriti. 50 metara prije hotela, lokalni je pub u koji znam otići na pivo. Kad sam došao pred pub, stao sam i razmišljao isplati li mi se potražiti osvježenje u pivi sada ili prvo otići do hotela, pod tuš, pa se onda vratiti na pivo. Presudila je usamljena plavuša za središnjim šankom. Uzeo sam extra mrzlo pivo i sjeo za njen stol/šank. Između nas je bio stup. Mogao sam nesmetano buljiti u njene ruke i noge bez rizika da ona to primjeti. Bilo joj je dosadno. Vrtila je polupraznu čašu bijelog vina u ruci. Istovremeno ja sam vrtio polupraznu čašu pive. Još malo i završit ćemo s cugom, odlučio sam priči joj. Ustajem se, a odjednom ona se obraća meni:


- Can you belive the words? – rekla je aludirajući na pjesmu. Svirala je ABBA ili BeeGees. Ne znam ni sam na koje je riječi mislila. Nisam slušao, no iskoristio sam  priliku.


- Yeah! Unbelivable. Do you mind if I join you?


Pozvala me da joj se pridružim. Zove se Rachel. Ugodno se iznenadila se kad sam joj rekao da sam iz Hrvatske. Bila je kod nas prije 10 dana. U Splitu i Dubrovniku. Pričao sam joj da sam upravo bio u Oxfordu i da sam došao na 2 dana u London, jer u ponedjeljak moram biti u Parisu.


- Woow. After Croatia, I went to Paris. I am doing some research here in London and next week I am going to Oxford.


Woow. Razgovor je tekao nevjerovatno gladno. Naručili smo još jednu rundu pa još jednu. Četri sata prošla su u trenu. Pričao sam joj o svemu što je propustila u Hrvatskoj, a ona meni o Kaliforniji. Bilo je pol 9 navečer. Bio sam gladan, umoran i neotuširan. Pozvao sam ju na večeru. Zahvalila se, no odbila, a ubrzo i otišla. Nestala je lakoćom kojom se i pojavila. Još uvijek pod dojmom dana, otišao sam do hotela. Otuširao se i otišao na večeru u obližnji restoran. Vratio sam se u onaj pub, naručio pivu i sjeo na njeno mjesto. Sudbina mi nije bila naklonjena. Dok su konobari navještavali zadnju rundu, ja sam se i dalje osvrtao oko sebe. Uzalud. Popio sam pivu i vratio se u sobu. Ionako se budim rano. Vjerovatno nisam spomenuo da sam spavao u studentskom domu. Tijekom noći u nekoliko su me navrata budili zvukovi ševe iz obližnjih soba. Jedan je par bio osobito glasan. Vjerojatno zato kaj su se ševili na prozoru. To je trajalo par minuta, valjda. Meni cijelu vječnost. Samo sam žeio malo mirnog sna. Kad su završili otišao sam do prozora i počeo glasno pljeskati:


- Bravo, bravo! Can you do it once more?


Tišina je odzvanjala prostorom. Povremeno ju je prekidao zvuk patrolnog helikoptera. Vratio sam se u krevet. I zaspao. Ujutro sam se na brzinu spakirao i odlepršao do podzemne. Podzemna – prazna. Vjerojatno zato kaj je nedjelja ujutro. Nekako sam došao do aerodroma i svog aviona. Chekirao sam se dan ranije. Uzeo sam mjesto kod prolaza, kao što to svaki put činim. Kad sam ušao u avion na mom mjestu dočekala me žena s malim dijetetom. Zamolila me da sjednem pored prozora kako bi se ona mogla ustajat s djetetom. Sjedam uz prozor a dijete vrišti. Čeka me dva sata pakla. Bože, zar sam ti se toliko zamjeril? Zbog razmještaja pored mene smještaju neku curku. Zgodna mala iz Imotskog. Radi ko manekenka u Londonu. Zove se Josipa. Hmm, ovo bi ipak moglo bit zanimljivo putovanje...

feelgood @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 11, 2013
After the game with Scotland we met some Scots.
THEM: Are you a Bad Blue Boy?
US: Do I look like misbehavin' smurf?
They laugh, but we keep on walking.
US: Are chicks any better in Scotland?
THEM: No, they are still ugly. That's why we drink this much.
We laugh.
THEM: But we blaim vikings.
US: Vikings?
THEM: Yeah. They came and took all the good looking chicks. You look at Iceland or Sweden and they are full of good looking chicks. It was like – „You are fat, you can't go on a boat. You stay here. And you, Ginger, you are crazy. You stay here.“ So we are stuck with fat, ugly and crazy.

feelgood @ 00:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 20, 2013
Gledam ovo svoje dijete. Jedan dan složim joj večeru, stavim pred nju tanjur i odem. Dijete dođe za 5 minuta i veli da je gotovo, iako mi je još prije 10 minuta cvililo da je gladno. Par večeri kasnije, ista priča, uz jednu razliku – umjesto da samo ostavim hranu, sjedim s njom za stolom, igramo se jedemo i mazimo. Pojede 3 tanjura i još joj nije dosta. I tad mi je sinulo. Dijetetu fali pažnje i ljubavi. Ako vidite ovakvu spodobu:


Ono nije pretilo, već je puno roditeljske ljubavi.


Ovo nije posljedica previše Nutelle, McDonald'sa, Coca-Cole ili čokolade. To je posljedica pretjerane roditeljske pažnje.
I upravo mi je sinula druga stvar – debeli ljudi nam nisu privlačni, ne zato što bi bili fizički odbojni, nego zato što su oni već puni ljubavi. Mi se želimo davati nekome kome je naša ljubav potrebna. Nekome ko će cijeniti našu brigu!



Jadnice su prošle pakao roditeljskog zanemarivanja!

feelgood @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 25, 2013
Radeći u američanskoj kompaniji sjetio sam se da su svojevremeno jedan od (naj)većih problema predstavljale tužbe za seksualno uznemiravanje. Obzirom da danas većina kompanija ima nadzorne kamere, potrebno je modificirati Face-recognition software u Hand-on-the-ass-recognition software. Kompanije će se onda moći soloboditi tužbi i tvrditi da su učinile sve da spriječe uznemiravanje.

feelgood @ 08:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 23, 2013
U trenutnom stanju u kojem ekipa svakodnevno gubi/ne-dobija posel čovjek se mora zapitat kaj bi delal da se nađe u takvoj situaciji. Pa eto i ja sam razmišljo i zaključijo da bi, u turističkoj zemlji, otvorijo turističku agenciju. Šta bih nudio? Uzbuđenja.
Postoje ljudi koje pali seks u javnosti. Navodno strah da te ne ufate diže adrenalin u nebesa. E pa ja bih to digao u malo više sfere.
Ponuda 1. za heteroseksualne partnere - Saudijska Arabija
Ako vas uhvate, slijedi vam kamenovanje il vješanje na obližnje drvo. Prema ovom su ostali adrenalinski sportovi obična šetnja kroz Maksimir.

Ponuda 2. za homosekusalne parove – Rvacka
Ako vas ufate da se karate u po bijela dana u javnosti, dobit ćete po p... Ak vam to nije dosta pogledajte ponudu jedan!

E sad sam treba počet. Otvorit Agenciju. Da vidim, za to mi trebaju 32 potvrde, 2 godine iskustva u pružanju turističkih usluga, javni prostor. Hmm, a da ipak odem van? Il da počnem plesat na momačkima?

feelgood @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 10, 2013
Obzirom da sam po političkom uvjerenju konzerva, a dijete mi je navršilo tri godine, shvatio sam da je vrijeme da ga počnem indoktrinirati idejom da su hrvati najbolji na svijetu i da je Hrvatska najbolja zemlja na svijetu. Prvo pravilo uvjeravanja nekoga u nešto je da prvo trebaš samog sebe uvjeriti. Pa odakle da krenem – Tesla, Bošković, Vrančić, Mohorovičić, Penkala, itd. No to je sve prošlost. Što imamo danas? Đikića, Soljačića, možda Radmana. No na njihov spomen malo tko u svijetu će iole trepnuti. To je razumljivo jer ipak znanstvenici ne nose majice s hrpom sponzora, ne snimaju reklame (osim možda Radmana) i ne eksponiraju se dovoljno da bi bili zamijećeni od strane običnog puka u svijetu.
Pa dobro što bi to bilo tako super da se prepoznaje u cijelom svijetu? Francuzi imaju svoje sireve i vina. Španjolci bikove, Njemci su odlični u organizaciji rada, Claudii Schiffer i navodno znaju napravitit dobro pivo, Ameri imaju McDonald's i zagriženu jabuku, a švicarci su odlični u izradi satova, ugradnji zraka u sireve i čuvanju tuđeg zlata. Trenutno jedino čime se možemo pohvaliti je da nam ide postavljanje bombi po glavnome gradu, no i tu nas razvali svaki veći irački ili afganistanski kvart.
U današnjem poluobrazovanom svijetu lako ti se može desiti da na spomen Tesle dobiješ jedan – Hah? Zato je najbolje da dijete učim da je hrvatska najbolja u onome u čemu nas ostatak svijeta prepoznaje. Putujući svijetom, od bazaara Tunisa i Istanbula pa do živopisnih kvartova Buenos Airesa, shvatio sam da smo poznati samo po jednoj stvari – Davoru Šukeru. Ponegdje bi čovjek čuo za rukometaše ili Ivicu i Janicu, ali ono što se svugdje čulo je Davor Šuker.
I to je to. Učit ću dijete da je hrvatska velika jer ima Davora Šukera.
- Tata, tko je Davor Šuker? - upitala je.
- Velik čovjek! Predsjednik HNSa. Poznat u cijelom svijetu. Bilo bi sjajno kad bi HNS (hrv. Nogometni savez, ne Čačićevi brojleri) kod slijedećih predsjedničkih izbora Šukera kandidirao  za predsjednika države. Bilo bi i vrijeme da konačno imamo za predsjednika nekoga 'ko nešto znači u svijetu, a ne propale klavijaturiste i dikobraze.
Al kad čovjek malo bolje pogleda, ne znam želim li dozvoliti da naša politika uništi instituciju Davora Šukera. Cijela naša politička scena je jedna ogromna farsa. Gledam jučer Dnevnik i prikazuju skupštinu naše vodeće stranke desnog centra na čijem čelu je čovjek s mimikom ovisnika o botoxu i zaluđenošću prvim hrvatskim predsjednikom na razini autističnog dječačića:
- Jesi gladan?
- Tuđman!
- Jesi žedan?
- Tuđman!
- Kako ćemo osigurati građanima bolju sutrašnjicu?
- Tuđman, Tuđman, Tuđ...!- u ovome je trenutku sugovornik progutao mikrofon.

Hmm, a da ja učim svoje dijete da je Njemačka super zemlja i najbolja na svijetu pa kad se jednog dana, od jada, svi preselimo tamo dijete neće pitati zašto, već:
- A 'oćemo živjeti blizu Mihajela Šumahera?

feelgood @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2013
"Godine idu, lete k'o minute". Došao sam do 35e. Ne znam kad, ne znam kak, al jesam. Ne žalim ni za čim. Vodim lijep život. Ne fali mi ničeg. Nije da nemam svojih želja i potreba, al nije nešto zbog čega bih patijo.
Iz dosadašnjeg života, a možda me budućnost razuvjeri, mogu reći da koliko god muškarac imao godina postoji jedna potreba koja traži redovito zadovoljenje. Seks. Kad muškarac nema partnericu (ili partnera), izlazi van, upoznaje nove ljude i pokušava si naći partnericu (ili partnera). Najčešće je to proces koji traje, a u međuvremenu se pištolj puni. Ne znam je li službena medicina ikad uspjela utvrditi koja je maksimalna napunjenost koju pištolj može podnijeti, ali ja ne želim riskirati da mi na poslu priđe kolegica i kaže:
- Zašto plačeš?
- Ne plačem.
- Plačeš. Gle, evo cure ti bijele suze!

Muškarac to može riješiti na dva načina. Prvi je korištenjem svoje ruke (bez ili uz korištenje igračaka, krema, losiona, Zagrebačkog melema il rafinirane svinjske masti), a drugi je unajmljivanje dijela tuđeg tijela. Obzirom da se unajmljivanje tuđeg dijela tijela kosi s mojim moralnim ustrojem, vjerojatno bi to završilo na tome da bismo sjedili na krevetu i pričali. Koliko ja volim pričam, vjerojatno bih blebeto 100 na sat, a ona bi slušala i ja bih joj za to platijo puno novaca. Jeftinije je svoje misli ostaviti ovdje pa neg čita ko voli. Ko zna, možda mi jednom netko i plati za to.
No vratimo se mi korištenju vlastite ruke (bez ili uz korištenje igračaka, krema, losiona, Zagrebačkog melema il rafinirane svinjske masti). Za tako nešto, muškarac treba materijal. Danas jako-jako-jako popularna pornografija. Netko će reći da je popularna jako dugo, no ja mislim da je tek unazad 10ak godina, širenjem širokopojasnog interneta, ona doživjela eksploziju svakodnevnog korištenja. Prije dvadeset godina, povremeno bi se dočepao nekakvog izlizanog pornića na VHSu il kakvog primjerka Erotike. Prije 10 do 15 godina, zabava je bila tražit slike prek modema 14400. Samo skidanje slike predstavljalo je svojevrsni striptiz. No danas je ono dostupno svakom i svugdje. Mobiteli, kućna računala, laptopi, tableti. You name it! Još čekam kad će mi putno računalo u autu ponudit gledanje pornjave dok čekam na semaforu.
Problem s pornjavom je kaj s vremenom diže očekivanja koje muškarac ima od stvarne žene s kojom se, htio il ne htio, prije ili kasnije, nađe u kontaktu. Za mene je možda već prekasno. Nijedna žena nije dovoljno zgodna, a to što mora znat radit u krevetu, kada bismo usporedili s kuhanjem, značilo bi da mora pobijediti u Masterchefu. Tri puta.
Druga opcija je maštanje. Za maštanje je, osim maštovitosti, potrebno imati okolinu u kojoj se mogu skupiti slike/situacije, koje se ponesu doma, u glavi, i koje su temelj kasnijih maštarija. Problem nastupa kad si okružen s udanim ženama, a, poput mene, ne petljaš se s udanim ženama. Onda imaš i malu predigru u kojoj ih učiniš ponovno single. Nedavno sam tako upoznao jedam mladi bračni par. Još dok sam se rukovao s mužem kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao – You are so gonna die tonight! Naravno samo u mojim mislima.
Zato me osobito raduje kada mi život podari situaciju oko koje se ne moram puno mučiti. U kojoj nema  razvoda, smrti ili ostavljanja. U kojoj nema:
- Draga, ja volim drugog!
Jučer je na trening došla Renata Sopek i dok smo se mi znojili nebrojenim sklekovima, čučnjevima ili skokovima, ona je ispred nas paradirala hodajući u čučnju noseći na sebi pripijene crne tajice i rozu potkošulju. Jučer je bilo sasvim dovoljno:
- "Ja sam je gledao i ona je znala da ju gledam...".
Renata, molim te, dođi češće na trening! Ovaj put obuci bijele tajice.

feelgood @ 07:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, siječanj 12, 2013
U mamurno jutro, sneno i mutno probudio sam se iz čudnog sna. Ulovila me kontrola dok sam se švercao u taxiju. Sad se sigurno netko pita kak se možeš švercat u taxiju i, još bitnije, kak te može ulovit kontrola. Pa lijepo. Pričekaš na ulici dok ne ugledaš slijepu osobu i onda s njom uđeš u taxi. Vozač misli da si s njom, a slijepa osoba misli da si s taxi-boyem. I tak se mi vozimo Držićevom kad ispred nas izleti drugi kameac:
- Ka' 'e bilo? - upitao sam.
- Ma ne brinite. Samo kontrola – odgovara taxi-boy.
- Kontrola?
- Da, love švercere.
Uglavnom, probudil sam se i nisam se ni potrudijo spoznat što mi moj mozak pokušava reći. Prebacil sam se na kauč, upalil telku i s jednim okom počeo gledati BBCevu emisiju o spolnom životu divovskim australskih sipa. Začudo i među sipama postoje biseksualci. Naime, broj mužjaka je 4 puta veći nego ženki, zato svaki mužjak, kad se dokopa maličke, čuva ju ko oko u glavi. Vjerojatno zato kaj su sipe drolje. Poševile bi se s bilo kim (ko zna, možda već i jesu). Uglavnom, vješti manji mužjaci, koji u borbi prsa o prsa, odnosno krak o krak,  s velkim mužjacima imaju šanse kolko i ja da trajektom Valbiska-Lopar dođem na Cres, glume da su ženke. Rekla bi moja baka da se šminkaju, al preciznije bi bilo reći da mijenjaju boje tako da izgledaju kao ženke. Onda se poševe s mužjakom koji ih nakon toga čuva zajedno s prvom ženkom. Kada naleti drugi veći mužjak, dođe do šore. I dok se velki šoraju, mali šora ovu drolju koju je velki tako ljubomorno čuvao. Ipak vrijedi ona stara "Svijet se vrti oko pi...", samo nisam znao da se i šupak vrti oko pi....
Uglavnom, dok sam ja gledo šoru i ševu u istom kadru, zazvoni telefon. Pozivni iz Osijeka.
- Gospodine Žulj, ovdje Šupak iz Šupak firme d.o.o. i želim napomenuti da se ovaj razgovor snima. Vi uskoro imate rođendan pa bih vam želio u ime kompanije, a i svoje osobno, zaželjeti Sretan rođendan. Za vaš rođendan pripremili smo posebnu ponudu iz naše linije Dormeo i...
- Ne zanima me.
- Molim? Ne želite niti čuti našu ponudu?
- Ne, za rođendan si želim jedan sako. Imate sakoe?
- Nemamo.
- Ništa onda. Nazovite me kad bute imali sakoje.
- Prije nego što prekinete, želio bih provjeriti neke podatke. Vi i dalje živite u R... 32?
- Ne sad sam se prebacio u Maksimirsku 76.
- Aha, a jel vam mail i dalje feel.feelgood@gmail.com?
- Ne, novi mail mi je d.celezic@hrt.hr. A promjenio sam i ime. Sad se zovem Sergej Lavov.
- Vi mene zajebavate?
- Vi ste prvi počeli!
Klik! Jebate, sad sam propustil pol priče o godišnjoj seobi srdela uz obale južne Afrike.

feelgood @ 16:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2013
Danas sam razmišljao o PMSu. Sigurno se pitate zašto bi jedan muškarac razmišljao o PMSu. No, realno, PMS je oduvijek bio najveća prijetnja muškarcu. Zbog njega su pračovjeci spavali van špilje:
- Da, znam da je vani sabljasti tigar, al tamo se osjećam sigurnije!
Kad čovjek radi u firmi sa stotinjak žena, ponekad mu i ospice djeluju privlačnije od PMSa. Šansa da svakog dana bar jedna ima PMS je tolika da su čak i kladionice spremne dat koeficijent 1.6 na to da nijedna nema PMS. Kako bih to preživio razvio sam cijeli niz mjera:
1. "Dobar dan" test – priđem svakoj ženi i pozdravim ju s Dobar dan. Ako žena nema PMS ostavit ću dojam dobrog i pristojnog momka i postaviti temelje dobrog međusobnog odnosa. Ako mi kroz zube odgovori s "Aha", s 98-postotnom sigurnošću mogu reći da ima PMS.
2. Čuli ste za onu izreku "Ne diraj lava dok spava"? E pa slično je i sa ženom u PMSu. Kad posumnjaš da žena ima PMS, uvijek upotrijebim onu lekciju koju sam naučijo od američkih izviđača – Play dead. Šutiš i ne mrdaš. Kad te više ne primjećuje, polako se iskradeš. Ako ti postavi neko pitanje smiješ reći jednu od dvije stvari – "Aha" i "Razumijem". Svaka druga izrečena riječ može značiti kraj života kakvog ga poznaješ.

Naravno postoje i drugi znakovi PMSa no oni su lako primjetljivi. Ako ti kolegica bane u ured plačući jer se previše udebljala pa njene sive samostojeće s plavim odsjajom se previše rastežu i daju premali odsjaj pa ne pašu uz ostatak odjeće pa.... Razumjeli ste što želim reći!

Ono što me najviše nagnalo na ovaj tekst je jedna lekcija koja se uporno protura kroz literaturu i popularne časopise, a za koju sam siguran da ne vrijedi – žensko usklađivanje ciklusa. Naime, prema nekom, meni nepoznatom, autoru skupina žena koje provode vrijeme zajedno postepeno usklađuju cikluse. Znate li što bi to značilo u firmi sa stotinjak žena? Armageddon! Bar dvanaest dana godišnjeg potrošio bih na izbjegavanje gotovo sigurne smrti. Muški WC nam je premali da primi svu šestoricu, a kada bi ga tražile Direktor bi nas jednog po jednog bacao iz WCa kao robove izgladnjelim zvijerima.
Sada kada sam završio ovaj tekst, pitam se jesam li ga uopće trebao napisati. Žene su pametna bića. Godinama su fejkale orgazme da bi se mi osjećali dobro, il (vjerojatnije) da nas skinu s grbače. Kad shvate moć PMSa, neće im trebati dugo da počnu fejkat PMS. A onda Armageddon postaje stvarnost! Možda da tražim da nam povećaju WC?

feelgood @ 00:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 6, 2012
Kažu da sranje nikad ne dolazi samo. Pa da nabrojimo današnja:
- U 10 ujutro krenuo sam taxijem iz Tirane. Došao na aerodrom, obavio begiđ dropof i odlutao u Djutić da kupim viski za sebe i drugove. Na blagajni me gospođa izvjestila da to nije moguće jerbo nemam direktni let, već presjedam a tekućina se ne prodaje za takve letove.
- Ostavijo sam viski na šalteru i otišao do svoje bording zone. Pola sata nakon što je bording trebao početi, na tečnom albanskom i piđin inglišu obavijestili su nas da je let otkazan, vratili su nam torbe i ispratili nas do ulaza u aerodrom.
- u Albaniji red za čekanje podrazumjeva polukružno nabijenu masu ljudi nabijenih na šalter koji stalno gunđaju i nešto dovikuju. S druge strane šaltera pak cura putnike obrađuje brzinom od 2-3 na sat. Ima nas 100. Propustit ću i sutrašnji letove.
- Tri i pol sata i 30 telefonskih poziva kasnije dobijam let za Ljubljanu uz obavijest da tamo odem na vlak ili autobus. Planirano slijetanje 17:30, a vlak kreće u 18:35.
- Kupujem viski i odlazim u bording zonu. U trenutku kad smo trebali polijetati još smo na aerodromu jer je naš avion tek sletio. Na obavijesnom ekranu i dalje piše On Time. Einstein je bijo u pravu. Vrijeme je relativno!
- Avion je udaljen 15 metara od aerodroma, ali nas ipak trpaju u autobus. Da su ga sparkirali okomito na zgradu aerodroma, mogli smo ući na prednja vrata i izaći na stražnja
- Ono što danas zovu obrokom u avionu je ono što dobijaju zatvorenici u guantanamu kako bi se zadovoljili minimumi Ženefske konvencije - dehidrirano plosnato pecivo 6 cm x 6 cm posuto sušenim bosiljkom i 2 dcl vode.
- u Ljubljanu stižemo u 6. Nabavljam prijevoz do željeznice. Mio čovjek vozi 170 po autoputu da stignemo.
- Na ulazu u Ljubljanu u svakoj traci po jedno policijsko vozilo. Voze paralelno brzinom od 58 km/h. Da netko slučajno ne bi brže prošao pored njih.
- Istovremeno dobijam informaciju da autobusa za Zagreb nema
- Na kolodvor dolazim u 18:32. Utrčavam u odijel prodaje karata - međunarodni šalter. Ubacujem se u red. Mala ispred mene kupuje valjda 618 karata jer su 13 puta provjeravali broj karata, morala je platit kešom i karticom i sve su skupa računali na računalu i dva digitrona, te prste obiju šaka.
- Moj je red! Bacam 20 € na šalter i grabim kartu. Kusur sam progutao. Izvlekel bum ga sutra. Dok jurim prema izlazu teta sa šaltera dovikuje da moram na peron 6.
- Izlazim iz zgrade i bjesomućno trčim lijevo-desno. Vidim samo 3 perona. Usput pitam neku malu di je šestica, veli da moram do kraja ić.
- Dok trčim uzduž i poprijeko opažam pothodnik pomoću kojeg se dolazim do svih perona. Gledam preko pruge i vidim 5,6 vlakova. Valjda je jedan moj.
- utrčavam u pothodnik, već sav obnevidio od gladi, umora i hladnoće, u daljini vidim oznaku perona 6. Penjem se uz stepenicu i imam osjećaj kao da ima 4 perona 6. Ispred mene vidim čiču u onom tirkiznom lajbeku. Na moje pitanje gdje je vlak za Zagreb pokazuje na vlak koji je upravo otišao. 100tinjak metara od mene vidim posljednji vagon. Di si sad Einsteine, pizda ti se ogadila.
- Vraćam se onoj dobroj teti koja mi je prodala kartu za vlak da pitam kad ide slijedeći. Ona odgovara "Enaindvajset i petnajst". Dok slamam i posljednje preostale dijelove retikularnih formacija u pokušaju da prevedem izrečeno vrijeme na meni razumljiv jezik, odlučujem da ću slijedeća 2 i pol sata provesti u McDonald'su.

- Krajičkom oka na stupu uočavam obavijest da se karte za Rvacku, Bosnu i Srbiju mogu kupiti na svim šalterima
- Nakon sat i pol shvaćam da moram na WC. Bar McDonald's ima pristojne veceje. Naravno da ovaj uopće nema veceja.
- Odlučujem okušati sreću u kolodvorskom veceju u nadi da je pristojne kvalitete. Naravno da nije! Odustajem.
- Prebacujem se u čekaonicu gdje sam se odlučio ugrijati s nekoličinom lokalnih pijanaca
- Suze mi naviru na oči, vjerojatno više zbog miomirisa koji dopiru do mene, nego zbog situacije u kojoj se nalazim. Izlazim van.
- Dolazak vlaka dočekao sam u glavnoj zgradi. U kupeu vlaka sam sam. Inače bih to preferirao, ali noć je. Umoran sam, a ovaj vlak vozi za Beograd. Zaspati u ovom vlaku nije isto kao zaspati u tramvaju i napraviti par krugova po gradu.
- Nakon preko 2 sata borbe sa samim sobom dolazim u Zagreb. Na bankomatu uzimam lovu i zovem taksi da me vozi na aerodrom. Tamo mi je auto
- Na parkiralištu plaćam parking unatoč tome što mi je automat svaku novčanicu 3 puta izbacio van
- Dolazim do auta i pokušavam otvriti gepek – smrznut. Ne želim otkriti kako sam ga otvorio, ali ću vam reći da sam koristio i ruke i noge.
- Odleđujem auto, palim ga, dolazim do rampe na kojoj mi aparat izbacuje karticu uz poruku "Neispravna kartica". Ne želim ulaziti u detalju, no uz nekoliko udaraca po aparatu i rečenica koje su uključivale muško i žensko spolovilo, mamu, baku, konja, sedlo, gubitak kose, ravne tabane i ostale zloćudne bolesti, aparat je popustio! FREEEEEDOOOOOOOM!
- Do doma vozim 120. Murja me slobodno može probat ulovit. Srećom nema je. Bar nešto!
- Dolazim doma. Točim si viski i jedino kaj mogu reć je - Ti Pas Mater!

feelgood @ 02:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 22, 2012
Što zbog odgoja, što zbog nekakve želje za uklapanjem, kada odem u inozemstvo trudim se naučit neke osnove riječi stranog jezika – Dobar dan, Doviđenja, Hvala i slično. No ponekad se u tome može i pretjerati. Prilikom posljednjeg posjeta Francuskoj ubacio sam se u automatski mod. Jednostavno sam ponavljao ono što je meni rečeno:
- Bonjour.
- Bonjour.
Ili
- Bonsoir.
- Bonsoir.
Problem nastupa kad vam stjuardesa prilikom onboardinga na pariškom aerodromu kaže:
- Bon Voyage!
- Bon Voyage!

feelgood @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 14, 2012
Pismom u kasliću na ovu temu javio mi se stari drug i znanac Superman. Kako bih izbjegao optužbu za cenzuru, njegovo pismo donosim u cijelosti:

"Dragi Filgude,

Jednom sam dofuro malu doma. Mala, ono, nemreš belivit. Mitsko čudovište – polu Tatjana Jurić, polu Lorena Nosić. Da ne znam letit, pao bih na guzicu. Imala je predivnu zelenu haljinu od satena, zelene antilop štikle ili kak bi moj frend Elvis reko "Green suede shoes", a oko vrata ogrlicu od mliječno bijelih bisera. 
Pokupim ti ja nju i odemo ti mi na večeru u kvartovski restoran. Nakon što smo zajeli i zapili parsto kuna odlučili mi otić do nje. Lagana šetnjica, pokoja pusica i 12 minuta i 36 sekundi kasnije (nije da brojim), evo ti nas u njenom stanu. Dok smo se ljubili otkačim ja plašt, skinem triko, skinem gaće, skinem hlače. Ostale mi samo one tene, al reko ko će se sad s tim raspetljavanjem zajebavat. Pogledala me i rekla:
- Hmm, da vidim mogu li se skinuti brže od Supermana?
Zgrabila je onu kopču na lijevom ramenu i haljina je sama spala s nje. Dok je padala haljina je polako otkrivala njene pune grudi, ravan trbuščić, razigrane bokove i čipkaste zelene gaćice ukrašene kristalima. Odjednom sam osjetio jaku bol. Kristali!
- Ah! – uzviknuo sam.
- Što je bilo? – upitala je uplašeno.
- Gaće! – odgovorio sam kratko kroz zube i agoniju koja je prožimala moje cijelo tijelo.
- Pa dobro, skinut ću ih! Nisam znala da si tak osjetljiv.
- Ne to. Kristali!
- A, kristali?! Jel da su super? Te sam gaće kupila kod Swarovskog. – rekla je ponosno izbacivši zdjelicu još bliže meni.
- Nabijem te na Swarovskog! Kriptonit.
Zgrabio sam svoju odjeću, odmaknuo se par metara i kidnuo na desno. Tu luđakinju više nisam vidijo, a onog Swarovskog ako samo jednom vidim....


Pozdrav,

Suppy."

feelgood @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 13, 2012
Zvala me da dođem na palačinke ili na fuk. Reko sam:
- Može.
Pitala je želim li slane ili slatke palačinke. Rekao sam:
- Može.
Rekla je da se raskomotim. Da započnem predigru i izbjegnem kasniji smijeh skinuo sam čarape (priznajte da muškarci u gaćama i čarapama izgledaju totalno smiješno i ne seksi, pogotovo kad su čarape do koljena). Čarape sam spremio u đep za slučaj izenandnog bijega!
Pekla je palačinku za palačinkom, a ja sam ih punio, čas sirom i šunkom, čas mješavinom marmelade, nutele i ruma. Palačinke su bile savršene. Svaki put zagrabila je upravo savršenu količinu smjese čije je izlijevanje popratio onaj predivan zvuk pečenja. Istovremeno smo pijuckali neko crno vino. Pola boce je nestalo, pogledi su nam se susretali uz prigušeno svijetlo nape. Krenuo je prvi poljubac. Imala je okus po crvenom vinu i sjajilu za usne s okusom jagode. Dok sam je ljubio, nježno sam milovao složene palačinke. Bio sam između dvije vatre - privlačne žene i 30ak svježe pripremljenih palačinki. Došla je do zadnje. Uzela je šeflju i odložila ju u sudoper. Umjesto da odmjereno zahvati potrebnu količinu smjese, ona ju je cijelu izlila na tavu. Cijelim tijelom prošli su me trnci.
- Neeeee! - izustio sam. Uništila je zadnju palačinku. Večer je izgubila smisao. Nisam mogao dalje. Navukao sam čarape ne mareči koja ide na koju nogu. Obukao sam cipele, prebacio  kaput preko ramena i otišao van. To je bio kraj.

Što vama uništi predigru?

feelgood @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 0
Anketa
Ako imate restoran u kojem rade jednoruki ljudi, je li zapošljavanje sijamskih blizanaca (koji imaju samo dvije ruke) varanje?


TagList
RSS Moj RSS
Index.hr
Nema zapisa.